Piše: Anto Majstorović
Od 13. lipnja 1993. dvadeset punih godina prođe. Dvadeset godina nekakvih traženja u kojima ništa ne uspjesmo naći. U proteklih dvadeset godina nametnu se bezbroj pitanja na koja još nikada adekvatnog odgovora nitko ne ponudi. Ja kao i mnogi drugi želim još jednom postaviti samo jedno jedino pitanje sebi i vama, draga gospodo: Zašto?
Iako odgovora na mnoga pitanja nema, a trebalo bi ih biti, mi to nećemo previše tragično shvatiti, jer smo naučili živjeti u neizvjesnosti s nadom u bolju budućnost. Ipak, bez obzira na sve, i za ovu kao i za sve druge tužne obljetnice imamo bezbroj razloga, dužnosti i obveza da skinemo kapu dolje, duboko se poklonimo i pomolimo za sve žrtve tog nesretnog rata. Dužnost nam je, također, makar na trenutak stati i zaustavit vrijeme na ovaj dan, 13. lipnja, i prisjetiti se onoga što se tih dana događalo na području općine Kakanj, u župi Kraljeva Sutjeska, a posebice u selima: Grmače, Kovači i Slapnica. Prisjetiti se, oprostiti ako je ikako moguće, a nikada ne zaboraviti.
Ja ću u ovom svom obraćanju opisati nešto što sam tada doživio i što mi je ostalo u dubokom sjećanju. Naime, toga dana, 13. lipnja 1993. godine, na svetoga Antu, ja sam kao i mnogi drugi poslije zvaničnog napuštanja svoga sela, ispred robne kuće na Aljinićima, zajedno sa svojim prijateljima krenuo preko rijeke Trstionice u neizvjesnost. U tom neznanju stigli smo do Poljanskog mosta na kojem sam potpuno okamenjen stao uz njegovu željeznu ogradu. Osjećao sam bol i tugu zbog onoga što sam proživio i vidio. Kao da mi je mozak na trenutak prestao funkcionirati. Zapljusnut sam bio tjeskobom i boli s lica preplašenih ljudi. Prolaze oni pokraj mene vidno izgubljeni, blijedog lica kao da ni kapi krvi u njima više nema i na kojemu se više ne može primijetiti ni tračak izoštrenog pogleda i jasne vizije. Koraci su im postajali sve manje čvrsti i sigurni zbog tog ogromnog tereta koji ih je pritiskao sa svih strana. Sve mi je to sličilo na jedno mekano klupko vune, gdje je puno toga umotano i kojeg vjetar po volji valja duž Poljanske ceste. Stjecao se dojam kao da je na tom mjestu život potpuno stao, a u biti sve je u pokretu: žalosni ljudi, rijeka Trstionica koja dolazi i prolazi ispod mosta, drveće i trava na vjetru, tmurni oblaci i kapi kise. Kao da se po tom scenariju oko mosta i Poljanske ceste igra vražje kolo u kojem niko ne zna u kom pravcu se kreće, a svojom brzinom i začaranim vrćenjem na sve strane čovjek se potpuno gubi, ne znajući je li tu došao ili je odatle pošao.
Ali kada sam se malo istrgnuo iz tog kola onda sam oko sebe vidio i neka vesela lica, lica meni poznatih ljudi. Susretali su svoje najdraže i taj im je susret donosio radost. Put se nastavio prema Poljanima. Narod i vojska pognutih glava žurno su koračali. Moji prijatelji su se veoma brzo spojili sa svojim obiteljima te, kao i ostali narod, nastavili svoj teški križni put. Tu sam bio potpuno u šoku – mojih najbližih nigdje nije bilo. Stajao sam na mostu. Nisam znao što raditi, kuda krenuti. Odlučio sam napokon krenuti prema Kraljevoj Sutjesci. Zaustavili su me naši bojovnici i sugerirali mi da se vratim nazad, jer – kako rekoše – Sutjeska je već pala, „oni su u nju ušli i tko je izišao, izišao je, sad je sve gotovo“. Ponovno sam se vratio na most. Poneko bi me primijetio, pozdravio i upitao za moje, jesam li ih našao. „Ne znam, bili su Kraljevoj Sutjesci, a gdje su sada tko će znati“, odgovarao sam. Bio sam potpuno zabrinut i obeshrabren. Ljudi su me prijateljski i ljudski tješili. Željeli su u meni probuditi nadu da su moji možda već prošli ili da će ubrzo doći. Ali, svejedno se u meni povećavala zabrinutost i strah se u mene sve više uvlačio. Mislio sam na ono najgore. Pokraj mene, kao pokraj beznačajnog kamenog spomenika, prolazila je tužna kolona ljudi, pogleda usmjerenih prema Poljanskoj strmini, koja se prostrla ispred njih i sa samo jednim ciljem, pobjeći s tog mjesta što prije i što dalje.
U toj cijeloj situaciji nitko ustvari previše i ne mari što sam ja potpuno sam, sam s velikom dilemom: kamo krenuti? Nazad u Bjelaviće? Ali dole se ne može jer više nikoga dole nema, tomu sam sam svjedok. S ostalim narodom istim putem ići, bez svoje obitelji, to je bilo neprihvatljivo. Baciti se u rijeku, nije nikakvo rješenje. I tek tako gubiti vjeru i nadu u sretan svršetak. Ali onda iznenada kada sam počeo gubiti svaku nadu u sretan svršetak obasja me Božja svjetlost i sve se otvori pred mojim očima. Pokraj mene prođe auto iz kojeg mi rukama mašu moji najmiliji – djeca, žena i majka.
Kao nikada u životu, uz Poljansku strminu sam istrčao za tren oka i sa svojom se obitelji na zajedničko oduševljenje susreo. Poslije zagrljaja i poljubaca krenuli smo dalje skupa s ostalima put Vareša. Za nama je ostalo toliko dragih uspomena koje se ne mogu na jednostavan način opisati. Ostadoše mnogi naši mrtvi bez ikakve zaštite i bez brige da u svom vječnom miru počivaju. Za nas od tog trenutka počinje jedna neopisiva golgota i tuga, nismo mogli ni naslutiti što nas dalje čeka i koliko dugo će sve to trajati.
NOSTALGIJA
Što je sveto i zakleto
Za tren oka nestalo je
Što je mrtvo i statično
Za sve vijeke ostalo je
Naša groblja, naši preci
Ostali su svi na svome
Bez zaštite i bez brige
U svom, na svom, vječno stoje
Što je sveto i zakleto
Za tren oka izdato je
A sve živo prognano je
Sjetimo se ponekada
Naših groblja i predaka
Zapalimo neku svijeću
A od ljeta pa do ljeta
Na njih samo ptice slijeću
Što je sveto i zakleto
Ostalo je samo sjetno
Lutajući bijelim svijetom
Od Sutjeske do Vareša,
Kiseljaka, Stoca, Čapljine i Like
Naša duša nije tada znala
Da je dio Istre i Drvara
Jer se sudba s nama poigrala
Što je sveto i zakleto
Ostade nam nepovratno
Jer sve živo kao zrelo žito
Razasu se vjetrom na sve strane
Preko brda i dalekih mora:
Dalmacijom, Istrom, Moslavinom
Cijelim ovim našim kontinentom
I još dalje negdje preko bare
Sudba naša i sreća prokleta
Nigdje više kraja ni početka
Nek počiva bar na svome
Što je naše, što je sveto
Sve ostalo u svom srcu
Mi nosimo milo moje
Naročito ovo teško
Prognaničko breme svoje
Naša srca živa rana
Duša nam je svela grana
Nostalgija tijelo trga
Sudbo moja nemam kuda
U Vareš moja obitelj stiže istog dana, 13. lipnja 1993. godine, kasno u noći. Ja sam ostao na Slavinu zbog nemogućnosti prolaska dalje. Tu sam s još nekoliko mojih susjeda i njihovih obitelji noćio u kući nekih nama nepoznatih domaćina. Ujutro rano, spustivši se u Vareš, našao sam svoju obitelj u nekom sabirnom prihvatilištu, gdje su noć proveli sjedeći na malim školskim stolicama u prepunoj sali. Kada sam ušao u tu prostoriju, primijetio sam da su neispavani i iscrpljeni. Skoro sam se onesvijestio od smrada koji se širio od znoja i pokislih haljina na tim ljudima. Pošto sam se presvukao iza nekog kontejnera za smeće, ja i žena smo uzeli svoju djecu za ruke i zajedno se s mojom majkom smjestili se u “Tvornicu rudarske opreme” u Vareš Majdanu, gdje je, ako ništa drugo, bilo čišće i prozračnije. Život u Varešu bio je posebna priča. Kamo sreće da ga nikada u takvome svjetlu nisam ni upoznao: nestašica hrane i oskudnost adekvatnog smještaja bili su tada najveći problem.
Život u Varešu se ipak nekako polako odvijao. Ljudi iscrpljeni i prilično gladni, bez ikakve nade za neko veliko poboljšanje, čeznuli su za svojim domom i rodnim krajem. Poslije samo mjesec dana mogle su se golim okom vidjeti posljedice tog boravka u Varešu. Ljudi su naglo smršavili, potpuno im se mijenjao izgled. Jedan od naših, kada bi vidio nekoga u takvome stanju, znao je upitati: “Jesi li to, bolan, ti ili je samo futrola ostala od tebe.” Koliko sam samo vremena, živaca i truda tada trošio pokušavajući sugovornicima objasniti koliko me sve ono što se kod nas dogodilo boli, a naročito gubitak topline moga doma. Govorio sam im upravo onako kako sam i mislio, da sam ja zapravo usprkos svemu, svoj nesreći koja nas je pogodila, ipak jedan sretan čovjek jer mi je dragi Bog podario ono što, nažalost, nekima nije, da skupa sa svojom obitelji potpuno netaknuti mentalno i fizički iziđemo iz njega i da ponovo možemo krenuti skupa dalje u jedan novi život. Sada je to, nažalost, jedan sasvim novi početak. Od samog početka rata molio sam se Bogu da mi omogući da svoju obitelj izvedem zdravu i živu iz tog zla. Veoma sam mu zahvalan što je moje molitve uslišio. Ipak, bez obzira na sve, i u meni je također bila jedna doza gorčine, bio sam svjestan činjenice da sam izgubio svoj dom.
Tu kuću, čiji će me plamen sigurno pratiti kroz cjelokupni moj preostali životni put, ja smo i moja supruga uz nesebičnu pomoć rodbine i prijatelja uspjeli sagraditi, s mnogo muke i odricanja. Nažalost, u samo jednom trenutku ratnog vihora izgubili smo je. A u tom plodu svog rada smo samo godinu i pol dana uspjeli istinski uživati, da bi je neko tako lako jednim potezom u plamenu ratne gluposti u potpunosti uništio. A njima oprosti Bože jer ne znaju što misle i govore.
A ono što je najkarakterističnije u vareškoj ratnoj stvarnosti tih devedesetih bilo je da se još jednom pokazuje kako je čovjek sve drugo, a nikako ono što bi trebao biti. Zbijeni u toj maloj kotlini kao u košnici zujali smo poput malih pčela, a djelovali kao trutovi ne proizvođači ičega što bi bilo vrijedno pažnje. Neposredna blizina nije nam, nažalost, pomagala da se zbližimo i da budemo kompaktniji u rješavanju nagomilanih problema, već, naprotiv, mi smo u njoj bili razdvojeniji više nego ikada prije. Bili smo razdvojeniji puno više od dviju hladnim kamenjem okovanih obala male rječice Stavnje. Stjecao se dojam da se bezglavo, bez ikakve vizije i cilja vrtimo u tom začaranom krugu kao najveći ovisnici, tražeći jedino način za smiraj. Bilo je potpuno jasno da smo dovedeni do zida i da više ništa ne vrijedimo, te da smo samo jedna obezvrijeđena masa koja prouzrokuje probleme za sebe same kao i za druge. Pričali smo, ali se u toj masi problema nismo uspijevali razumjeti. Slušali jedni druge, ali se čuli nismo. Postavljali smo mnoga pitanja, na koje odgovore nismo dobivali. Smijali se, iako nikakvog razloga za smijeh nije bilo. Samo su nas ponekada približavali i spajali naši tužni i izgubljeni pogledi. A jedino kada bi plakali jedni bismo drugima nešto poručivali.
U cilju kakvog takvog samoodržanja, osobni interesi su bili izvan svega drugog. Otrgnuti se od svakodnevnih problema, crnih mišljenja i te ovisnosti, pa pokušati potražiti nešto normalnije, svjetlije i pozitivnije, bilo je veoma teško. Bez obzira na sve to, ipak je u toj džungli problema bilo itekako pozitivnih stvari, a naročito plemenitih i humanih ljudi. I zbog njih nikada ne bih mogao samom sebi oprostiti ako se ne bi otrgnuo iz tog moralnog ropstva da bi pokazao koliko i u tim, nazovimo ih abnormalnim uvjetima, ima morala, ljudske topline, ljubavi i razumijevanja. Spomenut ću ovdje dvoje ljudi koji su svojim djelima zaslužili posebnu pozornost. To su Zdravko i Ljerka Pejčinović koji su u tom ratnom vihoru napravili toliko malih, ali tako velikih stvari da se ljudskim rječnikom uopće ne može iskazati. Prije svega udomivši u svom skromnom domu, pored svoje dvoje usvojene djece, dvije prognaničke obitelji od male bebe do stare bake. Svojim nesebičnim ljudskim djelima oni su nas hranili ponajviše ljudskom toplinom, potpuno otvorenog srca, snagom ljubavi, ulijevajući nam svojom osjetljivošću sigurnost i nadu u bolje sutra.