Piše: prof. dr. fra Stjepan Duvnjak

Osobno sam dobio poziv od Udruge obitelji  poginulih i nestalih hrvatskih branitelja općine Kakanj  na predstavljanje knjige „Da se ne zaboravi“, autora Mirka Šimunovića- Uče. Predstavljanje je održano u mjesnom domu u Kraljevoj Sutjesci 12. lipnja 2011. uz ne veliki broj posjetitelja, kako je to i uobičajeno za takve događaje. Naslov i sadržaj knjige je pretpostavljao više domaćih posjetitelja. Prisutnost moje malenkosti je bila isključivo motivirana poštovanjem prema poginulim i nestalim žrtvama te suosjećanje i solidarnost s njihovim obiteljima, ali i radoznalost i potajna radost da se neko poduzeo da na jednom mjestu registrira žrtve stradanja  Kaknja i Kraljeve Sutjeske u nesretnom ratu u BiH od 1992-1995.

 Iako je ovo treća autorova knjiga, saznaje se na predstavljanju, moram priznati da je meni bio posve nepoznat, a i tko može danas pratiti tolika izdanja. No na početku manifestacije se saznaje da je autor prosvjetni radnik komu je profesija podarila i  nadimak Učo te da je rođen i da živi u Globarici. Predstavio ga je  njegov kolega po profesiji gospodin Pero Sović. Nakon što je Sović predstavio Šimunovića i Šimunović svoju knjigu, prepjevani sadržaj knjige je otpjevao gospodin Ivica Bagara „Bagi“, prva violina Usore, kako je naznačeno u pozivnici i na samom predstavljanju. Bagi je sam svoje pjevanje pratio na violini i to isključivo na G-žici (najdublji ton na violini) i u uši proslavljenog opernog pjevača Ivice Šarića. Uz sve poštovanje prema izvornoj glazbi, nije me se dojmilo ni sviranje ni pjevanje, sadržaj pjesme pogotovo. Da nisam izvođača gledao pomislio bih da svira na guslama.

 Može nekome izgledati nepotrebno, ali i sama struktura knjige govori nešto o njezinu autoru, pa je zato ovdje i predstavljam. Na čelu knjige „Da se ne zaboravi“ stoji  Riječ urednika, a to je sam autor (str. 7-9), pa zatim  slijedi Predgovor koji potpisuje Udruga poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Kakanj (str.10-12). Uvodu je teško odgonetnuti kraj. Predmnijevam da završava tamo gdje počinje osobna karta poginulih branitelja i žrtava rata (str. 13-33). Kratka biografija branitelja čini najopsežniji dio knjige (str. 34-136) dok su civilne žrtve rata prikazane na jednoj stranici (str. 137). Na nekoliko stranica su predstavljena kakanjska sela kroz sliku (str. 138-143) te na dvije stranice u po dva stupca pjesma s naslovom  Kako Kakanj braniše Hrvati (144– 145). Nije posve jasno je li joj autor Šimunović ili Bagara. Pri kraju knjige tekst s naslovom U spomen poginulim hrvatskim braniteljima potpisuje Predsjedništvo Udruge obitelji poginulih hrvatskih branitelja Domovinskog rata općine Kakanj (str. 146-147). Knjiga završava pjesmom Posjet mrtvih prijatelja Malkice Dugeč (str. 149). Na četiri  stranice su fotografije nekoliko groblja (str. 150-151) poslije kojih slijedi  Rezime koji potpisuje Mirko Šimunović – Učo (str. 154), a potom stranica i pol iz recenzije Pere Sovića (str. 155-156). Jedna stranica donosi  Bilješku o autoru (157). Šimunović je na kraju donio i 27 jedinica ispod naslova „Vrela i literatura“ koji, da odmah kažem, nemaju nikakve veze s naslovom i sadržajem knjige. Oni tu stoje tek tako da se pokaže višak ili manjak pameti, kako se uzme. Kažimo i to da naklada knjige iznosi  200 (dvjesto) primjeraka po cijeni od 35,00 KM, a s nekakvim CD-om košta 50,00 KM.

 Priznajem da nije lagano pisati povijest posve svježih zbivanja kad još žive njihovi svjedoci i akteri, gdje se suprotstavljene interpretacije uzroka i posljedica i dalje umnožavaju  i kad su početne strasti još žive i drže se na hladnom režimu. Pri takvu pisanju treba suspregnuti ne samo emocije, već i vlastitu ideološku opredijeljenost, a maštu posve obuzdati. Ništa od toga nije pošlo za rukom autoru knjige „Da se ne zaboravi“. On u Riječi urednika (koji je sam Šimunović) ističe da se trudio „ostati do kraja objektivan, iznoseći samo provjerene činjenice bez autorskog komentara,“ a malo dalje kaže da je na projektu radio pune četiri godine (usp. str. 7-8). Po mom skromnom sudu gospodinu  Šimunoviću bi trebale sto i četiri godine da  korektno, kritički i analitički, uvažavajući kontekst kao i uzročno posljedični slijed,  predstavi stradanja, muku i tragediju Hrvata Kaknja i Kraljeve Sutjeske. To zbog toga što je zarobljen ideologijom jednoumlja. On nam je to stradanje u svom Uvodu predstavio u maniri najzagriženije ratne retorike Smiljka Šagolja i brojnih izvjestitelja radija s Pala. Usput kažimo da je Šagolj 13. lipnja 1993. objavio svijetu slikom i tonom da je Franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci zapaljen. Treba li danas još uvijek nekome dokazivati da je stradanje Hrvata u ovim krajevima rezultat ideologije čistih područja iz bošnjačkih i hrvatskih političkih središta u Sarajevu i Grudama. Ne treba nas Učo učiti da lokalni Hrvati nisu željeli rat, a da su mogli samostalno odlučivati za to ne bi bila ni velika većina Bošnjka. Kad su se te dvije ideologije za svoje ciljeve poslužile oružjem i ljudskim mesom zna se koja je sudbina malobrojnijih. Stradanje Hrvata i njihove imovine je neupitno i teškoće življenja tijekom rata i neposredno poslije rata dobro su poznate onima koji su ovdje ostali i koji su se vratili iz Vareša. Nije potrebno da to Učo oplakuje i nisu Hrvati Kaknja i Kraljeve Sutjeske za oplakivanje, niti će im pomoći vlastito ili tuđe viktimiziranje. Doista, krajnje je vrijeme da na svojoj tragediji počnu sazrijevati i oslobađati se ideologije koja im za zlu kob daje krive interpretacije te da počnu voljeti svoje. Ako sebe uzmu onako kako ih Učo predstavlja onda im samo preostaje da hude i da mrze.

 Značenju knjige i njezinoj „vrijednosti“ pridonijela je i prisutnost uglednih hrvatskih političara. Na predstavljanju su jedni naspram drugih nos uz nos sjedili  predstavljači i politički vrh Hrvata općine Kakanj i član političkog  vrha Hrvata u Bosni i Hercegovini. Po završetku mi se otela uzrečica koju sam poluglasno rekao jednom posjetitelju predstavljanja: nema nama na zelenu granu. Poslije čitanja knjige mi se nametnulo pitanje: pravi li netko Hrvate Kaknja i Kraljeve Sutjeske slijepima i nedoraslima ili možda glupima?

 U uzročno posljedičnoj i kontekstualnoj interpretaciji stradanja Hrvata Kaknja i Kraljeve Sutjeske Šimunović se  ne mora sa mnom složiti, ali ako je imao na raspolaganju četiri godine za ovo svoje „remek djelo“, morao se malo bolje upoznati s faktima, a to mu nije bilo teško u današnjim mogućnostima komuniciranja. On se ne poziva ni na kakve dokumente, jer su mu, kaže, bili nedostupni te  doslovno piše: „… pa sam bio prinuđen koristiti materijale koji su mi bili pri ruci“ (usp. str. 7). Njemu dostupni dokumenti  su očito bili rekla –kazala.

 Za primjer ću navesti neke Šimunovićeve  nebuloze iz takvih njegovih dokumenata, a da se sve pobroje treba knjiga formata njegova „uratka“. Tako nam Šimunović kao dobar poznavatelj bosanske prošlosti, opće i crkvene,  tvrdi da su Osmanlije osvojile Bosnu 1364. (usp. str. 13) i da se župa Vukanovići u pisanim dokumentima spominje 1637 (usp. str. 22). Ne treba biti povjesničar kako bi se znalo da  su Osmanlije osvojili Bosansko Kraljevstvo 1463. Na znanje Šimunoviću iznosim činjenicu da je župa Vukanovići osnovana 1964., a kao naselje se u pisanim dokumentima spominje veoma rano. Učo svojom knjigom uči da je župa Kraljeva Sutjeska 1991. imala 5.061 župljanina (usp. str. 20). Mogu zamisliti tko mu je davao podatke. Gospodine Šimunoviću, župa Kraljeva sutjeska je 1991. prema župnim knjigama imala između 11.000 i 12.000 župljana, ako Te tko upita. Nesigurnost u tisuću župljana počiva na činjenici da su mnoge obitelji bile izvan župe kao podstanari zbog posla i nije bilo posve sigurno hoće li ostati u mjestu zaposlenja ili će se vratiti u zavičaj. Šimunović sigurno zna da je sestru Danku, čije ime s pijetetom spominjem, ubio Hrvat. Zašto se ustručava to spomenuti. Idemo redom dalje  da vidimo koliko je Učo kroz četiri godine upoznao zemljopis Kaknja i Kraljeve Sutjeske i strukturu njihova stanovništva. Bošnjačko selo Nažbilj on ubraja u hrvatska sela (usp. str. 26),  pa je tako po njemu A  BIH napadala i samu sebe. Šimunović  svima nama koji smo ovdje rođeni tvrdi da je Kraljeva Sutjeska imala 92 % Hrvata. Ovo bi se moglo kazati za uži pojam Kraljeve Sutjeske, ali ne za župu Kraljeva Sutjeska, a autor o njoj govori (usp. str. 18). Evo jedne njegove nebuloze kojom je prevršio sve mjere. U predstavljanju  osobne karte branitelja za pokojnog Dragana Borovičkića koji je ubijen 21. srpnja 1993. kaže doslovno: „Pokopan je na mjesnom groblju Vodarić, općina Kutina, Republika Hrvatska, uz vjerske, vojne i civilne počasti“ (str. 46). UčinVodarić je naše selo Vodarići, dio veće cjeline pod nazivom Poljani. Eto vidite kako smo se mi 1993. mogli slobodno odavde kretati, ali samo u mašti gospodina Šimunovića. Pokojni Marijan Marković je po našem autoru  poginuo u Bežnju (usp. str. 106). Oni koji su mu dali informacije o njemu, dobro znaju kako je on poginuo i gdje. Na pune dvije stranice  Šimunović donosi citat iz knjige Ivice Mlivončića, „Zločin s pečatom“. To je knjiga koja vrvi krivim podacima, barem o Kraljevoj Sutjesci, a pisana je po istoj matrici kao i  Šimunovićeva. Na to sam jednom zgodom Mlivončića osobno upozorio. Naš je autor 22 civilne žrtve samo pobrojao, a vjerodostojnim opisom njihova stradanja mogao je najbolje pokazati koliki je zločin izvršen nad Hrvatima prostora koji opisuje i što je sve učinjeno da im se oteža povratak i opstanak. Uz to je neke izostavio (Mijač Mijo i Ćorić Mijo). Za najveći broj nije naveo ni mjesta stradanja, a to je bilo najlakše saznati. Ovdje se ne bih upuštao u propuste i pogreške osobne karte pojedinih branitelja. Na to trebaju reagirati njihovi najbliži koji najbolje poznaju okolnosti njihove pogibije i drugih detalja. No ne mogu da ne konstatiram Učin stereotip koji se ponavlja u osobnoj karti svih poginulih branitelja. Za svakoga on kaže da je pokopan uz vjerske, vojne i civilne počasti. Da se ne radi o tragičnim i ozbiljnim zbivanjima i dragim ljudima, ovo bi doista bilo smiješno. Ludo svakako jest. Mi svećenici koji smo obavljali ukopne obrede dobro znamo kako smo to obavljali. Gospodin Šimunović to zna samo u mašti. Ne mogu da ovdje ne spomenem još jadan Šimunovićev biser o mojoj malenkosti, a vjerojatno iz dokumenata rekla-kazala koji doslovno ovako glasi: „ Gvardijan franjevačkog samostana po potpisivanju primirja (kojega!? op. moja) izvijestio je svoga nadređenoga i rekao: ‘Oče nadbiskupe, katolika u Kraljevoj Sutjesci više nema’“ (str. 19). Ja sam u jeku rata pisao nadbiskupu mons. Vinku Puljiću i provincijalu fra Petru Anđeloviću da se zauzmu kod nadležnih domaćih i stranih institucija da se zaštite  Hrvati ostali u Kraljevoj Sutjesci“. Volio bih da se citirana izjava potvrdi nekim dokumentom.

 Koliko god me iznenađuje ideološka intoniranost i površnost Šimunovićeva „uratka“ još me više začuđuje naručitelj ove knjige kod ovoga autora. Nije li se moglo naći nekoga od tolikih intelektualaca Kaknja i Kraljeve Sutjeske kako mlađe tako i starije generacije, osobito stručnih povjesničara, koji će doista s poznavanjem i kritičkim pristupom predstaviti stradanje Hrvata Kakanja i Kraljeve Sutjeske. Vjerojatno bi se našlo samo ne Učina ideološkog formata i površnosti koji su jedini mogli zadovoljiti ukuse naručitelja.

 Kroz predstavljanje se još moglo saznati da će uslijediti i drugo izdanje Šimunovićeve knjige „Da se ne zaboravi“. Zato sam ovaj osvrt i naslovio: Ne ponovilo se. Doista, ne ponovilo se. Jednako je tako najavljeno i predstavljanje stradanja Hrvata u Varešu. Neka, dakle Varešani pripreme sve relevantne dokumente i izjave da ih Učo oplače i predstavi svijetu. Ne ostvarilo se!