banner
banner
Duhovne misli

Božićna priča

22.12.2014. | kategorija: DUHOVNE MISLI
Božićna priča

Ovu božićnu priču želim posvetiti svom prijatelju, neka u ovoj priči nosi ime Ratko. Jer Ratko je za mene sinonim za sve ono lijepo, dobro i plemenito. Čovjeka s takovim imenom sam sreo, imao sam čast biti njegovim prijateljem, čestim gostom za njegovim stolom, u njegovoj kući.

Ratko je bio svećenik, pomalo neobičan u očima svojih poglavara. Imao je svoj stil razmišljanja, govora, rada s ljudima. Bio je više trpljen nego voljen, uvijek pomalo „ćaknut na svoju“. Teško se uklapao u nekakove šeme ili strukture, od njih je bježao. Bio je na neki način svoj. Upoznao sam ga kao mladi bogoslov. Rijetko se smijao, ali kad se našao među prijateljima nije ga bilo za prepoznati. Priznao mi je da ima malo prijatelja, ali siguran je da su mu to prijatelji.

Ostali ga svećenici i nisu voljeli, znali su mu u oči ali i onako svećenički iza leđa mutiti vodu.Njega nikada nisam čuo da je o ijednom svom subratu rekao ijednu ružnu riječ. Znao se ponekad među prijateljima onako potužiti, ali nikada javno nijedna „žalna riječ“ ili nešto o kolegi nije izletjelo.

Nikada se nije žalio na premještaje, a bilo ih je podosta u njegovu svećeništvu. Znao je da ide ljudima naviještati Radosnu vijest, krijepiti ih , hrabriti. Župe nije dobivao kao nagrade, ali nije ih doživljavao ni kao kazne. Jer, govorio je, ljudi ne mogu biti kazna, oni su uvijek blagoslov. Župe je uvijek doživljavao kao ljude, žive ljude koji stoje poput Samarijanke na bunaru.

Ono što mi je kod njega uvijek bilo cool jest da nikada nije na ljude vikao, nikada govorio o njihovim grijesima, paklu…Nije ih strašio neviđenim kaznama i paklenim mukama, apokalipsom radi grijeha,propusta ili loših sklonosti. Uvijek je ljudima govorio kako ih Bog voli, i sada kada ga psuju, izruguju mu se…još više ih voli. Ne zato što to čine, nego zato jer je on Bog.

Otkrivao je ljudima novi svijet u njima. Osim grijeha u njima je milost, toliko dobroga i lijepoga. Pred njihovim očima otvarao se jedan novi svijet. Uvijek je o ljudima govorio pozitivno, naglašavao ono pozitivno u njima. Dolazili su ga pitati da li je to istina da se Boga ne treba bojati.

On bi uvijek odgovarao: Isus je rekao da Boga treba ljubiti, a kako ćeš ljubiti nekoga koga se bojiš? Donosio je ljudima Boga radosti, Boga koji je otac i majka, brat i sestra, prijatelj. I ljudi su Boga počeli tako doživljavati. Bog je bivao još veći u njihovim očima, zadobivao mjesto u njihovim srcima. Bio je to Bog rođen os Marije u Betlehemskoj štalici, odrastao na prašnjaim ulica Nazareta, Bog koji je mnoge noći prespavao pod vedrim nebom naslonjen na kamen, čiji je pokrivač bilo zvjezdano nebo.

Danas moj Ratko počiva spokojno na groblju u jednom dalmatinskom gradiću, čekajući dan dolaska svoga prijatelja, koji će doći na koncu vremena.

Ovo je moj mali homage mom velikom prijatelju. Hvala ti Ratko, sve moje dane učinio si Božićem – rođenjem Kristovim u mom srcu.

Pit
http://www.katolici.org/kolumne.php?action=c_vidi&id=8675